Anna Javoran nagrađena je za najbolju predstavu u cjelini, Silvia Marchig za najbolju koreografiju, a Zrinka Užbinec za najbolju izvedbu. Nagrada Milana Broš pripala je Margareti Sinković, dok je posebna nagrada za dugogodišnji i izniman doprinos dodijeljena Karlovac Dance Festivalu.
Godišnje strukovne nagrade za suvremeni ples za 2026. godinu dodijeljene su 3. listopada 2026. u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, prvi put u okviru novog Festivala hrvatske koreografske scene - FUTUR III.. Nagrade zajednički dodjeljuju Udruga plesnih umjetnika Hrvatske (UPUH) i Udruga profesionalnih plesnih umjetnika PULS (UPPU PULS), a donose godišnji presjek istaknutih umjetničkih ostvarenja na hrvatskoj suvremenoj plesnoj sceni.
O dobitnicima nagrada za najbolju predstavu u cjelini, koreografiju i izvedbu odlučivao je žiri u sastavu Dragana Alfirević, Espi Tomičić i Kristina Lovrić. O Nagradi Milana Broš odlučivale su Ana Mrak, Ema Kani i Nataša Kustura, dok nagradu za izniman doprinos svake godine dodjeljuju upravni odbori strukovnih udruženja. U nastavku su njihova obrazloženja:
Članice žirija Strukovnih nagrada za suvremeni ples za 2026. godinu, Kristina Lovrić, Espi Tomičić i Dragana Alfirević:
Zahvaljujemo se na ukazanom povjerenju i časti da među radovima predloženima za nagrade izaberemo one koji prema našim kriterijima predstavljaju najbolje. Naš je zajednički osjećaj da su sve predstave pristigle na poziv dviju udruga nastale iz snažnog umjetničkog motiva, u duhu suradnje i dubokog promišljanja kako samog medija plesa, tako i naše društvene stvarnosti. Veseli nas što je hrvatska plesna scena vitalna i što su porivi za ustrajnost u bavljenju plesom snažni i prepoznatljivi.
Naš izbor je poklon kolegama i kolegicama koji desetljećima utiru put našoj umjetnosti, kao i podrška najmlađima i najsmjelijima među nama. Istodobno, to je poziv svima nama da se prepoznamo u svojim različitostima, bez homogenizacije i neutralizacije stilova, pristupa, razmišljanja i načina rada.
Neka proslava dobitnika nagrada bude i prilika da zahvalimo svima koji rade i ustraju u ovom području. Naša je želja afirmirati pojedinke, projekte i pojave koji djeluju povezujuće i razvojno, kao i one koji plesu pružaju konstruktivan pogled na vlastitu prošlost i time otvaraju prostor njegovu postojanju u budućnosti, kako bismo zajednički stvarale uvjete za trajanje i kontinuitet naše umjetnosti.
NAJBOLJA PREDSTAVA U CJELINI: Anna Javoran, „Studija slučaja: Politpornografija“
Predstava Anne Javoran i tima koautora uzima film „Rani radovi“ i suđenje filmskom redatelju Želimiru Žilniku kao poligon za propitivanje uloge umjetnika i umjetnosti u širem društvenom i političkom životu. Povijesne reference, uz tekstove i ideje koje predstava priziva, ne ostaju u prošlosti, već se dovode u izravan odnos sa suvremenim društvenim previranjima i pitanjima otpora, slobode i kolektivne odgovornosti.
U radu se pojavljuje uzbudljiv i nepredvidljiv dijalog različitih generacija koji se širi kroz vrijeme i prostor, otvara kolektivne imaginativne prostore i povezuje nas u razmišljanju, istodobno čuvajući prostor za osobnu interpretaciju. Anna Javoran predlaže koreografiju kao maksimalno proširen pojam, a performerski ulog njezinih pet suradnika kreće se daleko izvan formalističkih odluka, čineći čitav događaj situacijom visokog rizika koji se dijeli sa svima prisutnima.
Posebna snaga predstave nalazi se u odnosu jezika moći i sirove, kreativne energije izvođača, kao i u načinu na koji se sam scenski prostor transformira kroz kolektivna tijela i stalno pomicanje granice između zajedničkog prostora otpora i intimnog prostora pojedinca. Hrabri i kolektivni koreografski postupci stavljaju u središte individualno i kolektivno tijelo i postavljaju pitanje na koji smo način zajedno.
Bilo da je riječ o gotovo materijaliziranim tenzijama između lika i izvođača na sceni, namjernom izmicanju kontroli ili utjelovljenju revolucionarnih ideja u suvremenoj umjetnosti, ovaj rad na precizan i beskompromisan način povezuje umjetničko nasljeđe prošlosti s bolnim sadašnjim političkim trenutkom. Time stvara osjećaj kontinuiteta, podijeljene odgovornosti i mogućnosti da svi imamo riječ i da se čujemo.
NAJBOLJA KOREOGRAFIJA: Silvia Marchig, „Euridika izlazi“
„Euridika izlazi“ raskošan je koreografski rad koji se izdvaja bogatstvom detalja, promjenjivošću izvedbenih registara i načinom na koji organizira različite individualne prisutnosti unutar zajedničkog prostora. Polazeći od mita o Orfeju i Euridici, rad pomiče fokus prema Euridiki i njezinu unutarnjem svijetu, koristeći mit kao prostor za razmišljanje o sumnji, prolaznosti, promjeni i ustrajnosti u nesigurnim vremenima.
Mnoštvo asocijacija i višeznačnost situacija kroz koje izvođači prolaze sugeriraju istodobnu otvorenost i spremnost na promjenu, kao i kretanje po jasno postavljenoj dramaturškoj liniji. Koreografija obuhvaća organizaciju pažnje, tekst, tijelo, glas i druge scenske elemente, a kroz predanost intertekstualnosti zajedno s publikom slaže različite slojeve značenja i mogućnosti.
Koreografski postupak ne počiva na jednom tipu pokreta ili jednoj vrsti izvedbene energije, već upravo kroz prijelaze, kontraste i odnose među izvođačima gradi dinamiku i prepoznatljivost cjeline. Posebno se izdvaja zrelost u vođenju odnosa između pokreta, glasa i teksta, kao i sposobnost izvođačkih tijela da na jezik i različite materijale odgovaraju fluidno i precizno. Ozbiljnost i egzistencijalna nelagoda pritom se organski izmjenjuju s humorom.
Rad afirmira kolektivno stvaranje i prijenos težišta umjetničke odgovornosti unutar tima suradnica i suradnika. Horizontalno suautorstvo Silvije Marchig, Ane Kreitmeyer, Ane Novković i Silvija Mumelaša donosi uzbudljivu izvođačku polifoniju, dok kretanje izvođača i publike kroz različite izvedbene prostore dodatno proširuje koreografsko iskustvo i uvlači publiku u samo tkivo rada.
NAJBOLJA IZVEDBA: Zrinka Užbinec, „Kamo ćemo kad se staklo razbije? & Lutke i koze“
Višegodišnje istraživanje Zrinke Užbinec, koje kulminira ovom izvedbom, daje na uvid gotovo znanstvenu minucioznost, predanost i upornost. Pred našim očima oblikuje se jasna i njoj svojstvena os između istraživanja i izvođenja, u kojoj ni jedno ni drugo nije kompromitirano, već se međusobno osnažuju.
U solo izvedbi Zrinka Užbinec pokazuje izrazitu izvođačku zrelost i tehničku preciznost, ulažući vlastito tijelo u intenzivan dijalog s klasičnim baletnim nasljeđem i dekonstrukcijom baleta „Coppélia“. Precizan i snažan izvedbeni rad gradi se kroz odnos živog tijela i lutke, discipline i otpora, nježnosti i nasilja, pri čemu sve te tenzije dobivaju izrazitu tjelesnu jasnoću.
Posebno se izdvaja način na koji se teorijsko promišljanje pretače u konkretno plesno i tjelesno istraživanje. Ideje ne ostaju na razini koncepta, već se provjeravaju, razvijaju i transformiraju kroz samo tijelo i izvedbu. U brzim, isprekidanim i oštrim prijelazima fokus se premješta između različitih dijelova tijela, ritmova, smjerova i afektivnih naboja, dok se izvođačko tijelo kreće između mehanizirane figure lutke i ekspresivne energije životinje.
Posebno želimo afirmirati hrabrost odmaka od dosadašnjeg autorskog i izvođačkog rukopisa i otvaranje prema novom prostoru vlastite prakse. Upravo taj istraživački rizik, koncentracija, izvođačka inteligencija i spremnost na promjenu daju ovoj izvedbi posebnu snagu.
NAGRADA MILANA BROŠ: Margareta Sinković
Margareta Sinković mlada je umjetnica čiji se rad razvija kroz autorsko stvaralaštvo, izvedbene angažmane, dramaturški i pedagoški rad. Posebno se ističe širina i višedimenzionalnost njezina djelovanja, koja svjedoči o umjetničkoj znatiželji, predanosti i kontinuiranom razvoju vlastite prakse.
Kao izvođačica pokazuje izrazitu posvećenost i snažan osjećaj za timski rad, uz uzemljenu, tihu, ali snažnu scensku prisutnost koja je čini pouzdanim osloncem grupe. S lakoćom se prilagođava različitim koreografskim jezicima, od sudjelovanja u predstavi „A More Muore“ (2026.) koreografkinje Roberte Milevoj do najnovije izvedbe „Ridges“ (2026.) koreografkinje Ermire Goro. Kroz autorske radove kao što je „Kiša koja ne pada ni na koga“ (2025.) razvija specifičan umjetnički senzibilitet usmjeren prema tijelu i osjetilnom iskustvu izvedbe. Osim toga, djeluje kao dramaturginja i suradnica za scenski pokret, čime potvrđuje zrelo razumijevanje suvremenog plesa kao šireg, međudisciplinarnog polja djelovanja.
Ovakvom širinom angažmana Margareta Sinković aktivno oblikuje suvremenu plesnu scenu dok posvećenim i dosljednim radom najavljuje i vlastiti umjetnički rast. Stoga opravdano zaslužuje ovogodišnje priznanje jer svojim djelovanjem pokazuje zavidnu kombinaciju umjetničke znatiželje i profesionalne discipline te se ističe kao perspektivna umjetnica suvremene plesne scene.
Posebna nagrada strukovnih udruga plesnih umjetnika Hrvatske za dugogodišnji i izniman doprinos razvoju, vidljivosti i institucionalnom jačanju suvremenog plesa u Republici Hrvatskoj: Karlovac Dance Festival
Posebna nagrada ove godine dodjeljuje se Karlovac Dance Festivalu koji već 15 godina doprinosi razvoju i dostupnosti suvremenog plesa u Hrvatskoj.
Karlovac Dance Festival svojim programom i djelovanjem predstavlja važan prostor susreta umjetnika, autora, izvođača, pedagoga i publike te značajno pridonosi decentralizaciji suvremenog plesa u Hrvatskoj. Svojom ustrajnošću i otvorenošću prema različitim umjetničkim poetikama i kontinuiranim poticanjem suradnje, festival je izgradio prepoznatljivo mjesto na plesnoj sceni.
Posebno ističemo činjenicu da je Karlovac Dance Festival tijekom petnaest godina kontinuiranog djelovanja uspio izgraditi i održati prostor za suvremeni ples. KDF također djeluje kroz rezidencije, istraživačke i produkcijske projekte, radionice te međunarodne suradnje te na taj način gradi uvjete za umjetnički rad i susret lokalne sredine s domaćom i međunarodnom plesnom scenom.
Važan je i način na koji je festival tijekom godina postao dio kulturnog života samoga Karlovca. Povezivanjem s gradskim kulturnim institucijama i uključivanjem u gradske kulturne programe KDF suvremeni ples pozicionira kao sastavni dio života grada. Kontinuitet u lokalnoj sredini i istodobna otvorenost prema nacionalnoj i međunarodnoj sceni čine Karlovac Dance Festival posebno važnim primjerom decentralizacije suvremenog plesa u Hrvatskoj. KDF predstavlja primjer dugoročnog i ustrajnog ulaganja u razvoj plesne umjetnosti izvan Zagreba.
Dodjelom posebne nagrade Upravni odbori UPUH-a i UPPU PULS-a žele istaknuti važnost ustrajnog i predanog rada na stvaranju uvjeta za razvoj suvremenog plesa te odati priznanje festivalu koji svojim djelovanjem pridonosi vidljivosti, raznolikosti i vitalnosti hrvatske plesne scene.
Dodijeljena i tri posebna priznanja žirija
Uz nagrade u redovnim kategorijama, žiri je ove godine odlučio dodijeliti i tri posebna priznanja. Branko Banković dobio je Posebno priznanje za autorsku osobitost i dosljednost umjetničkog izričaja. Roberta Milevoj dobila je Posebno priznanje za istraživačku plesnu praksu. TRAS kolektiv i Matija Ferlin dobili su Posebno priznanje za razvoj kolektiva kroz umjetničku suradnju.
POSEBNO PRIZNANJE ZA AUTORSKU OSOBITOST I DOSLJEDNOST UMJETNIČKOG IZRIČAJA: Branko Banković
Branko Banković djeluje na hrvatskoj plesnoj sceni više od četrdeset godina kao plesač, koreograf i plesni pedagog. Njegov umjetnički put predstavlja susret povijesti i suvremenosti hrvatskog plesa, kao i kontinuirano istraživanje vlastitog izvođačkog jezika.
Žiri mu dodjeljuje priznanje za prepoznatljiv i samosvojan autorski pristup koji se razvija kroz dugotrajan i dosljedan rad. Posebna vrijednost njegove prakse nalazi se upravo u načinu na koji gradi vlastiti umjetnički prostor, ne ponavljajući pronađena rješenja, već ih neprestano produbljujući i preispitujući.
Tijekom desetljeća rada ostao je dosljedan vlastitoj umjetničkoj viziji, koristeći scenu kao prostor trajnog dijaloga i kontinuiranog redefiniranja vlastitog izraza. Priznanje se dodjeljuje za autorsku samostalnost, jasnoću umjetničkog stava, povjerenje u vlastiti izvođački jezik i jedinstven doprinos plesnoj umjetnosti.
POSEBNO PRIZNANJE ZA ISTRAŽIVAČKU PLESNU PRAKSU: Roberta Milevoj
Priznanje se dodjeljuje Roberti Milevoj za kontinuiranu predanost istraživanju tijela, pokreta i izvedbe kao umjetničkog procesa koji ima vrijednost neovisno o konačnom proizvodu. U njezinoj praksi ples postaje prostor mišljenja, otkrivanja, učenja i razvoja, a istraživanje nije samo pripremna faza za predstavu, već integralni dio umjetničkog rada.
Roberta razvija vlastitu metodologiju utemeljenu na somatskom osvještavanju, propusnosti tijela i transformaciji osobnog i emotivnog iskustva u specifičan plesni vokabular. Kroz autorske projekte i pedagoški rad, u kojem plesnu tehniku razumije kao proces, otvara prostor za kreativni dijalog i prijenos znanja kroz tijelo.
Njezin izraz tehnički je dovršen, ali tehnika nikada nije sama sebi cilj. Ona postaje sredstvo kontinuiranog kinestetičkog i estetskog bavljenja mogućnostima i govorima tijela, kao i cjelokupnog ljudskog izvođačkog aparata. Priznanjem se afirmiraju njezina ustrajnost, istraživački integritet i odnos prema plesu kao praksi trajne spoznaje, promjene i stvaranja.
POSEBNO PRIZNANJE ZA RAZVOJ KOLEKTIVA KROZ UMJETNIČKU SURADNJU: TRAS kolektiv i Matija Ferlin
Priznanje se dodjeljuje za umjetnički i produkcijski model u kojem suradnja nije samo način dolaska do nove predstave, već prostor izgradnje odnosa, prijenosa znanja i zajedničkog učenja. Otvorenost TRAS kolektiva prema različitim koreografskim i autorskim praksama omogućuje da se kroz svaku novu suradnju mijenja i razvija i sam način rada kolektiva.
Suradnja s Matijom Ferlinom na predstavi „Spavaj dijete moje malo, spavaj“ posebno se izdvaja jer se njegova specifična umjetnička praksa i način rada nisu zadržali samo na autorskom doprinosu pojedinoj predstavi, već su kroz proces preneseni na kolektiv i postali dio zajedničkog iskustva i znanja. Ta je suradnja rezultirala snažnom scenskom kohezijom koja izvođačicama omogućuje umjetnički rast, a istodobno učvršćuje unutarnju strukturu i identitet kolektiva.
Takav način rada pokazuje kako dugoročno povjerenje, zajedničko istraživanje i horizontalno stvaralaštvo mogu postati osnova održivosti i razvoja nezavisne plesne scene. Time produkcija prestaje biti samo proizvodnja pojedinačnog izvedbenog rezultata i postaje prostor dugoročnog razvoja umjetničke prakse, šire zajednice i partnerstava.
